Dijabetes kroz povijest

 

1500 godina pne(prije nove ere) u drevnom Egiptu u okolici Tebe na drevnom papirusu opisana je bolest koja se odlikuje jakom žeđi i učestalim mokrenjem. Na Sanskrtu se bolest spominje otprilike 500g pne i to kao "medenu mokraću". U drevnoj antičkoj Grčkoj dijabetes je također dijagnosticiran od strane Demetrija Apolonija te je dobio i ime koje mi koristimo i danas. ime ima korijen u grčkoj riječi  διαβαίνειν koja u prevodu znači "teče kroz".

 

                                Slika lijevo-prikazuje prizor iz Grčke pacijent sa sifonurijom

 

 

 

 

 

                                                            Slika desno- Indija, tekst na Sanskrtu koji opisuje simptome dijabetesa

 

Početkom prvog stoljeća rimski liječnik Cezije opisao je simtome dijabetesa kod bolesnika a liječnik Čang Čang i indijski Šušruta su također opisali bolest u tom vremenu. No za razliku od evropskih liječnika Šušruta je prvi shvatio da je to bolest ljudi koji jedu puno škroba i šećera. 

 

U trećem stoljeću Japanci su shvatili da psi ližu mokraću dijabetičara pa su pse počeli upotrebljavati u dijagnostičke svrhe. Liječnik sa Madagaskara koristio je sličan test sa mravinjakom i nakon uriniranja bolesnika pratio da li se mravi okupljaju oko mokraće.

 

U jedanaestom stoljeću u Perziji opisan je prvi slučaj gangrene, Paracelzus je otkrio kristale u mokraći ali nije utvrdio uzrok. Do sedamnaestog stoljeća nije bilo većih otkrića a onda je jedan  liječnik konstatirao da se radi o nasljednoj bolesti. 

Otkriće uloge gušterače pripisano je dvojci znanstvenika Josephu Von Meringu i Oskaru Minkovskom. Edward Sharp 1910 objavljuje da oboljelima nedostaje neki od sastojaka koje proizvodi gušterača i predložio naziv insulin(lat. insula=otok)

 

Dakle iako za dijabetes znamo  3500 godina tek u 19 stoljeću medicina se ozbiljno uhvatila sa dijabetesom.

 

Ipak uloga gušterače do kraja je objašnjena tek 1921 kad su znanstvenici Banting i Best koji su dokazali da psima bez pankreasa inzulin dobiven iz gušterača goveda pomaže u borbi s bolesti. Svoj izum su zaštitili patentom ali bez naknade što je omogućilo široku primjenu inzuna.

 

Harold Percival (slika ispod) 1931 dokazuje da postoje dva tipa dijabetesa i za to je nagrađen Nobelovom nagradom. 

 

 

 

 

 

 

 

 

Od tada do danas očekivana životna dob dijabetičara poprilično je produžena pa su tako nekad dijabetičari ovisni o inzulinu živjeli do godinu dana i to uz najrigoroznije dijete. Danas otkriveni dijabetičar ima očekivani žvotni vijek gotovo kao ostatak populacije.